Veći dio posljednjeg tisućljeća prije Krista u srednjoj Europi se smatra željeznim dobom. Željezno doba slijedi nakon kamenog, bakrenog i brončanog doba i bilo je razdoblje velikih tehnoloških i društvenih promjena, koje su  utjecale i na krajolike. O stanovnicima srednje Europe iz tog razdoblja poostoje vrlo graničeni pisani izvori, ali njihov je život dokumentiran arheološkim tragovima, a monumentalne gradine kao i velika groblja pod tumulima su najznačajniji primjeri toga. Najveća tehnološka promjena u to je vrijeme bila uvođenje željeza. Unatoč izazovima u procesu taljenja, dostupnost željezne rude nudila je nove mogućnosti, posebno za izradu alata i oružja. U to je doba došlo do promjene međuregionalnih mreža potrebnih za održavanje proizvodnje bronce te su se pojavile nove regionalne skupine. Te su skupine formirale nove mreže tijekom željeznog doba i ubrzo se pojavio kulturni kompleks koji je obuhvatio velike dijelove srednje Europe: Halštatski svijet (od 9. do 5. stoljeća prije Krista), podijeljen na zapadni i istočni kulturni krug. Ne pozbajemo imena većine naroda koji se smatraju nositeljima kultura ranog željeznog doba, iako kasniji antički izvori spominju lire, Tračane, Skite, koji su zajedno s Grcima oblikovali prošlost Podunavlja.

U mlađem željeznm dobu (od 5. do kraja 1. stoljeća prije Krista) latenska kultura postala je prevladavajuća u srednjoj Europi. Tradicionalno je povezana s takozvanim keltskim kulturnim skupinama, koje su grčki povjesničari označili kao „Κελτοι“, odnosno rimski povjesničari kao „Celtae“ ili „Galii“. U 4. stoljeću prije Krista nestanakom geobnih humaka može se otkriti novi društveni poredak. U 3. stoljeću prije Krista drevni autori govore nam o keltskim skupinama koje su napredovale do Grčke. Delfi su opljačkani 279./278. prije Krista, a tijekom tih migracija latenska se kultura proširila na Balkan, jugoistočne Alpe i Zakarpatje. Krajem 1. stoljeća prije Krista, Rimsko je carstvo dominiralo Podunavljem, a "stara" utvrđena željeznodobna središta napuštena su i zamijenjena drugim oblicima (urbanih) naselja.

Hallstatska i latenska kultura igrale su ključnu, inovativnu ulogu u predalpskom prostoru i u srednjem Podunavlju u prvom tisućljeću pr.Krista. Iako su se te kulture širile sa zapada na istok i jug cijele Europe, imale su specifične faze i karakteristike lokalnog razvoja u Podunavlju. Na ovom su području ostaci ovih kultura, kao i njihov utjecaj na druge lokalne zajednice lako uočljivi, kako u krajoliku, tako i u arheološkim skupinama.

Pored značajnih predmeta iz tog razdoblja koji se čuvaju u muzejima, na livadama, pašnjacima i šumama današnjih krajolika sačuvani su brojni spomenici. U mnogim regijama ova je baština predstavljaja grobnim humcima starijeg željeznog doba, koji su ponekad oku nevidljivi, a pronalaze se kao pojedinačni spomenici ili u skupinama. Utvrđena visnska naselja s masivnim zemljanim bedemima ili s kamenim zidovima, koja predstavljaju uobičajeni oblik utvrđivanja u željeznom dobu, još uvijek pokazuju stupanj napretka stanovnika prije gotovo 3.000 godina. Nekao od njih koristila su se i tijekom mlađeg željeznog doba. U 2. stoljeću prije Krista grade se novi oblici velikih naselja, takozvane "oppide", duž važnih pravaca, koji se mogu smatrati prvim europskim gradovima, a koja su funkcionirala kao regionalna središta i većinom bila utvrđena razrađenim fortifikacijskim sustavima.

Međutim, pojedinačne kuće i druge strukture unutar naselja, koje su uglavnom bile građene od drveta, obično se više ne vide nad zemljom i mogu se otkriti isključivo arheološkim istraživanjima, a potrebna im je interpretacija i vizualizacija kako bi bile razumljive i zanimljive široj javnosti.